Igraonica-vrtić Mala vila, Zelengaj 29a, 10000 Zagreb, tel. 01 4824 178, info@mala-vila.org

Razdoblje pred upis u vrtić, školu – doživotno značenje

Roditelji često pitaju:  "Kako da pripremim dijete za vrtić? Kako da pripremin dijete za školu? Odgovor nije u priči o dobroj teti, dragoj djeci i ludoj zabavi, niti o sjajnoj učiteljici, veselom razredu i zanjimljivom učenju. Odgovor je sadržan u cijeloživotnoj priči., u filozofiji života u koju se upuštamo kada postajemo roditelji.

Kad zamišljamo idealno prvo djetinjstvo, razdoblje od prve tri godine,  vidimo sliku majke koja na koljenima "cupka"svoje dijete, pjeva i izrazom svoga lica zrcali djetetov osmijeh. To je idealna slika, ali takva i mora biti, jer u tim prvim godinama dijete treba doživljaj jedinstvenosti međusobnog odnosa.

Zato "društveni", ujednačujući odgoj,  ne bi trebao početi prerano.

Uljuljavamo se u tu nježnu sliku, ali ne zaboravljamo misao iz "Proroka" (Khalil Džubran):

 "Vaša djeca nisu Vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje Života za Životom. Dolaze po vama, ali ne od vas. Iako su s vama ne pripadaju vam."

Već u 18. mjesecu djetetovog života kada se u mozgu razvija limbički sustav  odgovoran za emocije sije se sjeme za socijalne vještine, vještine vođenja brige o drugoj djeci, stvarima i okolini. Zato je važno baš u to vrijeme prestati sa smješkanjem na njihovo silno traženje svojega i pomoći im u ispuhivanju vlastite veličine (narcisoidna faza je normalna razvojna faza u drugoj godini). Učeći ga prvim lekcijama nesebičnosti i suosjećanja olakšavamo djetetu ulazak u vanjski svijet, a takve lekcije imaju doživotno značenje.

Mudost odgoja sastoji se u pravoj mjeri između udovoljavanja i neudovoljavanja

Roditelji često misle da djetetu ne smiju ništa uskratiti jer će izgubiti njegovu ljubav. Uklanjajući zapreke na svakom koraku, dijete, kada jednog dana  dođe u vrtić ne može shvatiti da se svijet ne okreće oko njega . Učimo ga pravilima životne igre – davati i uzimati, razumijevanju što se od njega traži, bez velikog uzrujavanja i bijesa. Tako mu pomažemo da dođe u dodir s vlastitom dobrotom koju je donio sa sobom na ovaj svijet.

A kada krene "vrtićko" razdoblje važno je sjetiti se da je to razdoblje dobre igre. Čini se da današnja djeca imaju sve manje prigode za jednostavno igranje. Aktivnosti su uglavnom organizirane i strukturirane i postoji pretpostavka da djecu treba zabaviti i njihovom igrom dirigirati. Odrasli su glavni, a cilj je uvijek natjecanje. Danas se konačno događa spoj znanosti i zdravorazumskog pristupa djetetu. Zato je sve više literature koja znanstveno objašnjava značaj igre, kretanja, pričanja priča i glazbe za razvoj djeteta. Tako postaje jasno zašto su određene kulturne tradicije i načela podizanja djeteta uvijek uspješna bez obzira što živimo u 21. stoljeću.

Zbog želje da djeca uspiju u životu odrasli su omalovažili značaj igre, a "etiku produktivnosti" iz svog svijeta preselili u dječji svijet. Tako se ta nova

"menadžerska etika" jačanja ega proteže već od vrtića.

Za djetetov kognitivni razvoj  igra je sama po sebi dovoljna, ona ga potiče , a ne sprječava.  Igrajući se djete preoblikuje stvarnost dajući joj svoje osobno značenje i takvo kreativno iskustvo jednog će mu dana pomoći da izbjegne samo krutu prilagodbu stvarnosti. A velika kreativnost pojavljuje se samo tamo gdje joj se dopusti da se spontano dogodi. Vještine nužne za život razvijaju se kroz samo postojanje. Igra je istovjetna životu. Vrata kroz koja život dolazi djetetu su osjetila koja se razvijaju u trčanju i skakanju  livadom,  penjanju na stablo, u komunikaciji, brizi za bližnjeg. U školu dolaze djeca koja nisu proživjela različita osjetilna iskustva. Zato je sve više djece s problemima u učenju i ponašanju. Iz bogatog osjetilnog iskustva razvija se moć prosuđivanja i sposobnost sklapanja kontakata. Zato neuropsihologija sve glasnije govori da se vratimo dobrim starim vremenima u kojima su se djeca igrala punom snagom srca. Ali kao da svakom novom generacijom poruka postaje sve slabija. Igre prerušavanja, stvaranja kula u zraku i traženje vila u dnu vrta nose u sebi okrepljujuću vjeru u nemoguće koja nas nikada ne bi smjela napustiti.

Prof. Renata Stürmer Santrić