Igraonica-vrtić Mala vila, Zelengaj 29a, 10000 Zagreb, tel. 01 4824 178, info@mala-vila.org

Čime se igraju naša djeca

"Kupili smo djetetu skupo računalo, ali on se jedino želi igrati  s kutijom  u kojoj je kupljeno." 
(Izjava jednog roditelja)

Negdje oko druge godine života dijete postaje svjesno samog sebe i to otkriće čini temelj njegove maštovite igre. Mašta može pretvoriti kocku za građenje u slasni kolač. Da bi moglo dati zamaha mašti dijete u to prvo vrijeme treba samo jednostavne predmete. Nisu potrebne  "savršene" igračke,  kopije predmeta iz svijeta odraslih.  Na sreću djeca mogu  i takve igračke-kopije pretvoriti u nešto što odrasli nisu naumili .

Kao i u mnogo čemu pa tako i u izboru igračaka, važan je naš stav.  Ako odlučimo izbjeći diktaturu komercijalne kulture  dijete će s vremenom razumjeti naš stav.

Dizajnerske igračke  koje imitiraju stvarni život poput malih usisavača, štednjaka, blagajni..., samo je metež  nepotrebnih predmeta koji nemaju niti pedagošku  niti estetsku vrijednost.  Sve to dijete može stvoriti od bilo čega.

Oko pete, šeste godine kada  mašta  više nema tako snažnu moć, dijete će se najradije igrati sa stvarnim predmetima (pisaćom mašinom, budilicom,  telefonom) sa nepatvorenim stvarima koje su  dodir sa smislom  velikog svijeta.

Dijete se često prestaje igrati "savršenom igračkom"  kada ugleda roditelja kako nešto radi i pita: "Što radiš ?  Mogu li i ja..?"  

Njemu trebaju oruđa za rad, a ne igračke. Tu svakako spadaju: vrtni i stolarski alat, pribor za šivanje, metle za čišćenje , kistovi i četke  s kojima može osjetiti da obavlja stvarni zadatak koji ima smisao.  Ako koristi oruđa za rad onda zna da je njegova "igra" stvarno  njegov posao i da ga se shvaća ozbiljno.

Iz tog osjećaja  počinje istinska kreativnost i samosvijest.

Oko šeste godine kada počinje "pravo istraživanje svijeta" dobro je imati "kufer istraživača" u kojemu se nalaze :  povećalo, mikroskop, baterijska lampa, epruveta, švicarski nož, konopci raznih debljina i duljina, preša za biljke, mreža za leptire , rukavice, kutijice i bočice za spremanje uzoraka mineralnog, biljnog i životinjskog svijeta, a koji ukazuju na ozbiljnost njegovih ekspedicija.

Dobro je imati  i "škrinju za presvlačenje" sa raznovrsnim kostimima za dramatizaciju, kao i "kutiju s "nedefiniranim" stvarčicama ( kamenčićima, perima, maticama, vijcima, ključevima ).

Kada razlikujemo igračke za dječake i djevojčice, onda je važno reći

da i dječacima treba neka krpena lutka kojem on može biti "tata", a svakako neka s njima živi i neki krpeni zec ili mačak. (Ali, ne neki ljubučasti zec ili "šljokasti" mačak.)

Oko pete godine počinje utjecaj vršnjaka i masovnih medija  i oni će tada odbaciti svoju lutku, ali ona je  itekako koristila  kroz sve te rane godine za  njihovo emocionalno sazrijevanje.

Barem u ranom djetinjstvu bilo bi poželjno da se ne susreću sa raznim "futurističkim likovima" koji nemaju uporište u mitološkom svijetu,  nego su kompilacije svega i svačega., često karikaturalne i groteskne.

 Jednako treba izbjegavati i  brojne "militarističke igračke" . Nasilje je danas  sastavni dio  većine komercijalnih igračka.

Istina je da su oduvijek u prodaji bile tradicionalne figure  vojnika,  tenkovi, no, danas je taj militaristički stil sadržan u tako mnogo igračaka te  djeca postaju žrtvom poruke  kako je nasilje zabava i kako svaki odnos mora imati neprijatelja. 

Dječaci koji koji sami prave svoje puške od kuhača mnogo su manje nasilni u svojoj igri. Oružje koje dječaci domišljaju ima za njih drugačije značenje od proizvedenog, a  igra njime je manje podmukla.

U igri djevojčica, lutka sve češće stoji usamljena u kutu sobe, a mame kažu: "moja se kćer ne voli igrati lutkama, radije slaže pazzle."Želi li se time naglasiti djetetova pamet ili možda izbjeći vječna slika žene u ulozi majke?

Lutka je neophodan lik djentinstva, ( ne barbika, ona je gospođa, gospodična, ona nije lutka) igra lutkom povezana je s mnogo smislenih životnih radnji koje se mogu oponašati i  s mnogo važnih emocija koje se mogu doživjeti.

U kišnim danima i zimskim večerima ne zaboravimo na stolne društvene igre koje mogu okupiti cijelu obitelj i pripremaju dijete za dobar socijalni život.Moći doživjeri da zbog srđbe radi izgubljene igre, možeš izgubit i prijatelja i pri tome naučiti što je u životu važnije, značajna je moralna lekcija.

Igračke nastale u kućnoj radionici, one koje dijete samo konstruira, ne bi trebalo omalovažavati i bilo bi divno kad bi djeca jedni druge darivali baš takvim igračkama.

Možda je to utopija jer mi ćemo već sutra krenuti u kupovinu po trgovačkim centrima, ali barem bi trebali izbjeći da to radimo u društvu s djetetom jer nam se tada događa da pristajemo na djetetovo nagovaranje i stvaramo pravilo" što nas uspješnije nagovara na kupovinu, bit će manje zadovoljno, a sve više zahtjevno.

Prof. Renata Stürmer Santrić