Igraonica-vrtić Mala vila, Zelengaj 29a, 10000 Zagreb, tel. 01 4824 178, info@mala-vila.org

Susret s neuroznanstvenicom Susan Greenfield

Zbog životnog poziva često sam u prilici razmišljati što zapravo djeca trebaju u djetinjstvu. Djeca trebaju „staromodne stvari“: priče, pustolovine i dosadu. Prostor i vrijeme za disanje, za prijateljstvo, sanjarenje i riskiranje.

Ponekad se događa jedno raspoloženje kad se takve misli sudaraju s „duhom vremena“ i gube vjerodostojnost. Dolaze generacije toliko udaljene od života.

U rujnu 2013. u Zagrebu, a u organizaciji Instituta za waldorfsku pedagogiju, održana je međunarodna konferencija „Od mozga do uma“ koju je obilježilo gostovanje barunice Susan Greenfield, neuroznanstvenice s Oxforda. O tome kako je postala neuroznanstvenica kaže: „Imala sam sretne prilike jer su moji roditelji bili siromašni pa, za razliku od prijatelja iz srednjeg staleža, nisam išla na izvanškolske aktivosti, nisam putovala u inozemstvo, mogla sam sanjati, crtati i izmišljati priče.“

Neuroznanstvenica, netipična za svoje krugove možda upravo zato i zrači onom intelektualnom hrabrošću po kojoj nadrasta uobičajeni znanstveni stav: potrebu za donošenjem zaključaka na osnovu dokaza. Jer svaki istinski znanstvenik zna da postoje ljudska stanja koja je teško mjeriti i da bi se donijeli zaključci moramo se poslužiti dobrom procjenom. Temeljem takve procjene usudila se napisati i roman („2121“) kako bi i na književnom planu prikazala posljedice invazivne tehnologije novog tisućljeća na generacije koje dolaze. Beskompromisno svjedoči kako neuroznanost može i mora „razgovarati“ s vječnim temama književnosti i povijesti te zajednički govoriti o umu i individualnosti, jer to povezivanje ideja daje dublje razumijevanje svijeta.

Dominantna slika 21. stoljeća su informacije koje diktira digitalna stvarnost i tehnologija. „Digital nativas“ su ljudi rođeni nakon 1990-te, koji žive u „cyber“ svijetu, u kojem se može kupovati, nalaziti partnera, igrati igre, družiti se i voditi cijeli svoj život u virtualnom prostoru, u paralelnom svijetu. Susan Greenfield uvodi pojam „promjena uma“ kao globalne pojave. „Promjena uma“ podržava stil života koji čovječanstvo do sada nije nikada imalo.

Kod „promjene uma“ nije jednostavno pitanje jesu li računala dobra ili loša za nas, nego se to pitanje lomi na razna područja, zato što je prisutno u toliko aspekata našeg života.

Masovno korištenje društvenih mreža, surfanje, (pretraživača) i bjesomučno igranje video igara najozbiljniji su uvod u dezintegraciju ljudi, njihovih osobnosti i vrijednosti.

Na društvenim mrežama Identitet se kreira izvan sebe i treba biti stalno dorađivan s obzirom na to što drugi misle o nama. I tako imamo publiku, a ne prijatelje, koja stalno traži da nastupamo. To mijenja ljudski identitet kao nikad do sad. Ono zbog čega je S. Greenfield zabrinuta kod društvenih mreža jest da ljudi govore o sebi ne praveći razliku. Otvaramo se velikom broju ljudi, a onda otkrijemo da nas maltretiraju. Gubimo samopoštovanje i ulazimo u začarani krug . To znači da ili imamo drugi identitet ili pravi skrivamo.

Kada govori o pretraživačima zapanjuju je čudne stvari na koje ljudi troše vrijeme: primjerice, gledanje psa na skejtbordu. Ljudi postaju dio procesa iskustva surfanja, procesa bez ikakvog značenja. To je svrha sama po sebi. Uloga pretraživača je da informaciju pretvore u znanje, a taj cilj se ne postiže.

Kod video igara, daleko više od impulzivnosti i gubitka koncentracije, brine je nastanak nepromišljenog ponašanja. Ako igrate video igru u kojoj osoba oživi nakon što je ubijena, nije li to opasna lekcija o tome da postupci nemaju posljedice, da sve što učinite može biti poništeno.

Mnogo je neuroznanstvenih dokaza kako je korištenje elektronskih medija ozbiljno naštetilo društvenoj interakciji i međuljudskim odnosima . Fizički kontat, glas, govor tijela, pogled u oči.. presudni su za empatiju i odnose. Ako to mozak više ne vježba kako ćemo ikada više biti dobri u tome? Vidljiva posljedica takve „promjene uma“ je to da je u našem okruženju sve manje priča i sve se manje razgovara jezikom priča. U mnogim predavanjima objašnjava zašto su priče potrebne u razvoju mozga i zašto nam treba fikcija da bi shvatili svijet oko nas, da bi shvatili činjenice? Priča stvara doživljaj, a doživljaj pobljšava neuronske veze. Neuronske veze omogućavaju da interpretiramo što nam se događa na nama jedinstven način. Tako shvaćamo što se događa iza „činjenica“, iza onoga što vidimo očima, a to je dublje značenje svega. Priča ima smisleni red, slijed događanja i to je samo po sebi misaoni proces. I upravo taj poseban i smisleni slijed daje značenje svemu i nama samima. Zato je fikcija važna za procesuiranje u mozgu, za onu vrstu procesuiranja koja nas zanima, a to je, kako djeca uče i pamte.

„Današnju djecu treba dovesti do stanja svijesti kakvo su nekadašnja djeca imala, da im stvarni svijet postane zanjimljiv.“ (S. Greenfield)

„Susret“ s ovom autentičnom osobom dao je opet mojim mislima nekolebljivost i jasnoću. Djeca trebaju „staromodne stvari“: priče, pustolovine i dosadu. Prostor i vrijeme za disanje, za prijateljstvo, sanjarenje i riskiranje. Doslovno tako.

Prof. Renata Stürmer Santrić,
odgajateljica i voditeljica igraonice-vrtića Mala Vila